Kraj napornog dana na poslu. Naslanjamo glavu na jastuk i prepuštamo se mirnoj noći potpunog odmora, kako fizičkog tako i psihičkog. Ili bar tako mislimo. Istina je da san ima regenerativne funkcije i da je neophodan za život.

Ali ako mislimo da je to kao da ugasite i isključite prekidač, ne možemo pogriješiti. Dok spavamo, naš um i tijelo su veoma zauzeti obavljanjem zadataka iza naše savjesti. A rezultat nije uvijek prijatan.

Evo, od trenutka kada zatvorimo oči, šta nam se dešava (ili može da nam se dogodi) tokom noćnog sna.

Osjećaj kao neko Dodiruje te dok spavaš – Značenje

Opuštamo se i polako tonemo u mrak. Naši mišići opuštaju, naše disanje i puls se usporavaju, a naše oči počinju da se kreću vrlo sporo.

Mozak mijenja melodiju, od alfa valova do theta valova. To je faza 1 sna, lagana utrnulost koja dolazi i prolazi u talasima. Bilo kakve vanjske smetnje, poput buke, mogu nas probuditi.

Ali smetnje ne dolaze samo izvana. Odjednom, u slatkom limbu sna, trzaj u nogama nas silovito izvlači iz pospanosti.

Ovo su mioklonični grčevi, često praćeni uznemirujućim osjećajem pada u prazninu koji pokušavamo izbjeći fintom skakanja, a to se pretvara u udarac nogom osobe koja spava pored nas.

Prema Međunarodnoj klasifikacijiPoremećaji spavanja (ICSD), 60 do 70% populacije pati od miokloničnih grčeva, ali to je normalan proces sve dok ne sprječava spavanje. Međutim, njegovo značenje je neizvjesno.

Prema jednoj teoriji, to je dio mozga zadužen za budnost koji se bori da ne izgubi kontrolu. Zanimljiva hipoteza tvrdi da je to evolucijski ostatak od vremena kada smo spavali na drveću i riskirali da padnemo na zemlju.

Osjećaj pada je jedna od hipnogoških halucinacija, koje doživljavamo u prijelazu iz budnost za spavanje i koja nam može predstaviti raznolik meni vizuelnih, slušnih ili drugih senzacija, ne uvijek ugodnih.

Poseban oblik je ono što je popularno poznato kao Tetris Efekat, onaj koji izaziva ovisnost o ovom videu igra je patila kada su zatvorili oči i vidjeli kako figure padaju.

Zanimljivo, to se događa i s drugim igrama kao što je šah, ili sa bilo kojom aktivnošću koja ostavlja intenzivan senzorni otisak , kao što je skijanje ili jedrenje.

Druga halucinantna manifestacija javlja se u obliku snažne buke, kao što je eksplozija, zvono na vratima, zalupanje vrata, pucnjava ili neka druga urlika.

U stvarnosti, zvuk postoji samo u našem umu, iako naziv fenomena nije baš uvjerljiv: sindrom eksplodirajuće glave.

Klinički psiholog sa Univerziteta Washington State (SAD) Brian Sharplessističe da je još malo istraživanja urađeno, iako se obrađuju brojke prevalencije od oko 10% ili više.

Nedavna studija Sharplessa otkrila je da ne pogađa samo one starije od 50 godina, kako se ranije vjerovalo, već i mlade ljudi.

Kako ovaj stručnjak objašnjava za The Huffington Post, sindrom je “fizički bezopasan”. “Problem postaje samo ako neko pati od toga u tolikoj mjeri da utiče na njegov san, ili je uznemiren zbog epizode, ili pogrešno vjeruje da mu se nešto ozbiljno dešava.”

Naglašava Sharpless. da ponekad nestane jednostavno informiranjem pacijenta da nema razloga za brigu. “U većini slučajeva, to je samo neobično iskustvo koje se dešava s vremena na vrijeme.”

Ako smo uspjeli savladati prvu fazu i želimo nastaviti, 10-ak minuta kasnije ulazimo u fazu 2, najduže i relativno mirno; gubimo svijest o svom okruženju, naše oči prestaju da se kreću, otkucaji srca i disanje su nam mirni, temperatura tijela i krvni tlak padaju, a mišići ostaju opušteni.

Naš mozak, oslobođen fantazija i halucinacija, pada u utočište tihih theta talasa, koje prekida samo nekoliko ubrzanja zvanih vretena i iznenadni skokovi zvani K kompleksi. Ovaj miran san zauzima otprilike 50% cijelog ciklusa. Ovdje smo sigurni.

Nakon tihog prolazaFaza 2, sat nakon uspavljivanja ulazimo u dubok san, sa povremenim hrkanjem koje je u ovom periodu češće. U fazi 3 punimo baterije, hormonski sistem se prilagođava i naš mozak se ljulja u sporom talasu delta talasa, širokih i dubokih.

Čini se da smo konačno uronili u taj miran odmor iz kojeg je teško da se probudimo i da ćemo mirno spavati ostatak noći. Ništa ne može biti dalje od istine: najgore tek dolazi. Ovdje počinje preferirani teritorij parasomnija, poremećaja spavanja.

Ali to nije ništa više od male smetnje u poređenju s mogućnošću da iznenada sjedite usred noći, znojite se i vrištite od užasa.

To nisu noćne more, koje će se pojaviti u kasnijoj fazi, već nešto još zlokobnije, što se posebno javlja u djetinjstvu i obično nestaje u adolescenciji: noćni strahovi. Do 5% djece pati od njih, što se smanjuje na 1-2% u odrasloj dobi.

Prema dr. Suresh Kotagal, pedijatrijski neurolog u Mayo Clinic Sleep Medicine Center (SAD), otkrilo je veliko istraživanje da do 80% djece može patiti od izolovane parasomnije i da nema razloga za brigu ako je riječ o izolovanim pojavama.

Za roditelje je noćni teror mučno iskustvo, posebno kada je djeca izgleda da ih ne prepoznaju i ne reagujuna pokušaje udobnosti.

Šta učiniti u ovim slučajevima? Kotagal nudi ovim novinama nekoliko instrukcija za roditelje: „Trebalo bi da pokušaju da ostanu mirni, da se postaraju da dete ne bude u okruženju gde može da bude povređeno, kao što je u blizini stepeništa. Teror će teći svojim tokom i prestati, obično za nekoliko minuta.

Nisu potrebni lijekovi ili intervencija. U stvari, pokušaj da probudite dijete može pogoršati njegovo ponašanje. “Srećom, najčešće je da se djeca sljedećeg jutra ne sjećaju ničega o epizodi.

Sličan slučaj je hodanje u snu, koje također češće pogađa djecu. Mjesečari lutaju u izmijenjenom stanju svijesti tokom kojeg mogu obavljati zamišljene ili stvarne zadatke, jednostavne kao što je otvaranje ladice ili složene poput čišćenja kuće.

Opisani su neobični slučajevi, poput žene slanje e-pošte, a prema ICSD-u postoje izvještaji o ubistvima i samoubistvima počinjenim tokom epizode.

U stvarnosti, sami mjesečari su ti koji su najviše ugroženi, posebno kada počnu kuhati, izlaziti ili voziti . Kotagal savjetuje da ih ne pokušavate probuditi, već ih jednostavno pokušati usmjeriti u okruženje u kojem su sigurni.

U nekim slučajevima mjesečar ima samo jedan fiksni cilj: seks. Ova varijanta, nazvana seksomnija, ima očigledne komplikacije, jer seksualni napadi i silovanja imajusnimljeno. Druga posebna situacija je ona mjesečara s poremećajem u ishrani koji pljačkaju frižider, konzumirajući sirovu ili smrznutu hranu.

Manje štetni za sebe i druge su somnilokvisti, koji se ograničavaju na govorenje u snovima. Njegov repertoar može varirati od nerazumljivog brbljanja do, na primjer, pripovijedanja o fudbalskim utakmicama.

Slučaj Britanca Adama Lennarda bio je veoma popularan na internetu, čija je supruga snimila, pa čak i pretvorila u posao fraze koje je njen muž izgovorio. njegovi snovi: “Svukao bih svoju kožu i okupao bih svoje živo meso u sirćetu prije nego što provedem vrijeme s tobom”.

Odjednom, disanje i otkucaji srca skaču, oči pucaju na sve strane, penis ili klitoris se stvrdne , a naš mozak pomami što opravdava nadimak ovog perioda: paradoksalni san. Ali poznatija je po svom formalnom nazivu, Faza brzih pokreta očiju (MOR ili REM).

Dobro došli u carstvo fantazije. Snovi ulaze u REM/REM fazu, ali i noćne more. Ovdje nas mountebank juri motornom testerom ili hodamo goli kroz Carigrad.

Um je otvoren za sve vrste bizarnih figuracija, toliko živih da ako su seksualne po sadržaju mogu završiti orgazmom, nečim uobičajeno tokom adolescencije.

Zapravo, snovi su toliko stvarni da mozak mora isključiti tijelo kako bi nas spriječio da igramo pozorište. Tokom ove faze naševoljni mišići postaju paralizirani; ako ne, imamo poremećaj ponašanja u REM spavanju.

Prema američkoj akademiji za medicinu spavanja, ovaj fenomen se razlikuje od mjesečarenja po tome što su oči obično zatvorene, nema pravog seksa ili hrane, a ispitanici to rade obično ne napuštaju krevet; osim ako, na primjer, to ne urade da bi “primili pobjedničku tačdaun prolaz” ili da bi pobjegli od napadača.

Ali ako je izvedba nasilna, neko može biti povrijeđen. Dr. Michael Silber, neurolog u Mayo Clinic Sleep Medicine Center (SAD), ističe da 32 do 76% slučajeva rezultira ličnim ozljedama, a da je u 11% slučajeva potrebna medicinska pomoć.

„Oštećenja uključuju razderotine, modrice, frakture ekstremiteta i subduralne hematome (krvni ugrušci na površini mozga)“, navodi Silber. Ali oni koji su pogođeni mogu ne samo da ozlijede sebe, već i druge: „64% prijatelja u krevetu izjavilo je da su nenamjerno napadnuti, a mnogi prijavljuju štetu.

Osjećaj kao da vas neko dodiruje dok spavate – simbolizam

Ovaj osjećaj bih opisao kao osnažujući, zaštitnički, njegujući, smirujući i dosežući, i jednostavno neopisiv.

Takva veza može nastati samo ako je “hemija” ispravna, ako možemo namirisati jedni druge u pravi smisao te riječi.

Povjerenje također igra veliku ulogu i ovdje, jer mnogi ljudi u početku nisu upoznati sa zagrljajem s leđa.

Međutim, akoako vjerujete jedno drugome, ovaj tip zagrljaja je nevjerovatno siguran, pa čak i zaštitnički, jer daje osjećaj sigurnosti. U nekim slučajevima, međutim, ljudi koji su zagrljeni osjećaju se kontrolirano jer im je sloboda kretanja ograničena.

Ruke osobe koja grli su omotane oko struka druge osobe.

To je posebno važno jer pomažete nekome ko vam je važan u teškom trenutku i ko je tu da vam pomogne. Dodir je izraz naklonosti, odanosti i ljubavi. Oni posebno djeluju kroz pažnju i, obrnuto, stvaraju pažnju.

Ljudi se grle na ovaj način, posebno kada je predstoji produžena razdvojenost, na primjer, prije dugog putovanja ili kada se ponovo sretnu nakon dužeg vremena.

Novorođeno dijete se stavlja na majčin trbuščić ubrzo nakon porođaja, koji se brzo smiruje. I dalje se osjeća stopljenim sa svojom majkom tokom prve godine života.

Dodir, poput zagrljaja, neophodan je za dobrobit osobe. Dok se grlimo, izbacujemo hormon oksitocin, koji snižava nivo stresa i na taj način smanjuje bol i anksioznost.

Redovno dobijanje zagrljaja takođe može pozitivno uticati na vaše zdravlje, jačajući vaš imunološki sistem i snižavajući krvni pritisak .

Zaključak

Ova dva faktora rade zajedno u zagrljajima. Muškarci također češće grle lijevu stranu, jer se na zagrljaje često gledaju negativno među muškarcima, čak i ako se zagrljaj koristi samokao kratak, neutralan pozdrav.

Psiholozi također govore u ovom kontekstu o pojavi bazičnog povjerenja. Nedostatak zagrljaja može vas razboljeti, kao i nedostatak vitamina. Oni jačaju vaš karakter i stoga vam pomažu u kriznim situacijama.

Prema renomiranoj porodičnoj terapeutkinji Virginiji Satir, zagrljaj sebe od dvanaest dnevno pružit će vam maksimalnu stabilnost, pa čak i pomoći da razvijete svoju ličnost.